Putopis

PUT NA HADZDZ

Kratak uvod

Iako je put iz kojeg nastaje ovaj putopis bio vjerskog karaktera, ovo nece biti iskljucivo vjersko stivo. Zasto? Jednostavno zato sto nisam kvalificiran da ga samo na takav nacin oblikujem. Iako cu pokusati da
svih sest nastavaka zacinim sa sto vise vjerske arome, bit ce to ipak klasican putopis, odnosno zapis svih mojih opazanja sa puta na "najsvjetlije mjesto u kosmosu", kako rece jedan moj prijatelj, cestitajuci mi na tom cinu. Jer, na svakom putu, pa tako i na ovom, insan je u situaciji da zapazi mnogo toga, vrijedno zapisa i komentara. Kako bih ja bez toga?!

Donosenje odluke, pripreme i ispracaj Odavno sam imao nijjet da izvrsim petu islamsku duznost, odnosno da obavim hadzdz, cekajuci pri tom da mi Svevisnji pomogne u donosenju odluke kojom bi utvrdio vrijeme u kojem bih to ucinio. Htio sam da budem i ja jedan od onih, sto su kao nesavrsena Bozija bica grijesni, te da na nasim najvecim svetistima i dovistima molim Stvoritelja za oprost grijeha, kako svojih, tako i moje uze i sire familije, te prijatelja.  Godinama je u meni plamtila zelja da se cinjenjem hadzdza u ime Allaha
dz.s. istovremeno duhovno procistim, napunim svoj duhovni ego i potvrdim svoja odavno stecena uvjerenja o prednosti duhovnog nad materijalnim te superiornosti vjecnog nad prolaznim. Uostalom, htio sam nastaviti tradiciju svoga rahmetli oca, te predaka. Od devedesete na ovamo dogovarao sam se sa rahmetli majkom da skupa idemo. Uslijedila je agresija na nasu zemlju 1992.g. tako da nas je njeno trajanje sprijecilo u izvrsenju te nakane. Nakon sto smo postali muhadziri, ozivili smo nase dogovore na tu temu, ne precizirajuci tacno godinu u kojoj bismo isli da obavimo hadzdz. I tako, godina po godina su prolazile, a nas nijjet bi se prolongirao. Onda je dosao maj 2000., a s njime i kraj svih mojih nada da cu uciniti hodocasce skupa sa svojom majkom. U istom mjesecu te godine, meni je Svevisnji pomogao da donesem konacnu odluku: idem na hadzdz krajem februara slijedece, 2001. godine, odnosno u zadnjem mjesecu 1421. godine po hidzri.   Naravno, uslijedile su mnogostruke, zavrsne pripreme. U jesen prosle
godine se suzavao izbor mnogih od potencijalnih organizacija s kojima bih mogao da idem. Nisam se mnogo kolebao: izabrao sam Islamic Society of Boston, najvise iz prakticnih razloga. Dana 23. novembra 2000. g.  sam uplatio prvu akontaciju i bio evidentiran na listi putnika na hadzdz pod brojem 1. Potom sam bio u stalnom kontaktu sa ovom Zajednicom, kada sam dobijao instrukcije oko daljnjih radnji koje sam morao ciniti u sklopu priprema. Izmedju ostalog, trebalo je izvrsiti vakcinaciju protiv kolere i meningitisa. Nakon sto mi je nadlezni lijecnik dao te dvije vakcine, znajuci zbog cega sm ih trazio, pitao me je: "A hocete li Vi po obavljanju hodocasca u Mekki dobiti odgovarajuce diplome za to?"  Odgovorio sam da ne znam da li se takav papir izdaje, a ako se i dobija,  za mene ne znaci nista!" Shvatio je sta sam htio da kazem. Usput je zamolio da se pomolim i za njega u Mekki.   U slijedecih nekoliko hefti sam okoncao ostale neophodne  tehnicke radnje te do kraja izmirio obaveze prema Islamic Society of Boston. Potom
je bilo nuzno uplatiti dodatnih 274 US $ na ime aplikacije za saudijsku vizu, kako  mi je rekao sluzbenik Zajednice, organizatora putovanja. Uplatio sam i to.   Vec od pocetka februara su mi se poceli javljati mnogi, s raznih strana svijeta, pozelivsi mi hairli put te da mi Svevisnji ukabuli djelo zbog kojeg, u ime Njega, i idem. Sva su mi javljanja bila draga. Samo heftu prije tog 23. februara, jedan me paket, koji je stigao putem poste, posebno obradovao. Ne zbog njegovog sadrzaja u materijalnom smislu, vec
zbog gesta kojim mi je na originalan, bosnjacki nacin, ukazana paznja u povodu moga casnog puta. Naime, iz Saint Louisa (MO) su se prigodnim
hedijama za ovu vrstu putovanja sjetili moji Banjalucani - Zekija hanuma
Delic, te njena kcerka Suada i zet Nedzad Kovacevic. To me neodoljivo
podsjetilo na ispracaj hadzija u nasoj Bosni. Prigodnom cestitkom sa
dirljivim tekstom me se sjetio i drugi ahbab iz Banje Luke, stari moj
dzematlija Sakib Demiracca, koji kao muhadzir zivi u Nizozemskoj. Izmedju
ostalog, moj dragi ahbab Sakib mi pise: "Dragi moj Bedro, raduje me mnogo
sto ces ako Bog da, krenuti na hadzdz, da obavis hadzdz za sebe, a umru
za sebe i svoju rahmetli majku. Ja ti zelim od Allaha pomoc, da ti podari
zdravlja, srece i rahatluka na tvom casnom putu. Ja mislim, ako Bog da,
da ces biti najsretniji covjek na svijetu kada stanes pred Bejtullah i
budes molio Svemoguceg za oprost grijeha, svojih i svoje porodice i
svojih dragih roditelja. Pomoli se dragom Allahu i za mene, da mi da dug
zivot i dobro zdravlje, te da omoguci mojoj djeci sredstva pa da i ja
obavim hadzdz i umru i stanem pred Bejtullah..." Rasplakao me taj dio
Sakibovog pisma. Sjetili su me se pred casni put i drugi, koji ne zive u
Bostonu, ali su se javili uz cestitke i dobre zelje: Osman Guzina, Husein
Pilica, Sukrija i Mirsada Dzidzovic, Afan Pasalic, Esad Krcic, Velida
Dzigumovic, Hamdija Todorovac, Aleksander Ravlic (iz Rijeke, Hrvatska),
Idriz Saltagic iz Londona, Asim Kapic i Ferid Halimic iz Finske, Ibrahim
Kadic iz Norveske, Belkisa i Mesud Hamzic iz Texasa, Muharem Krzic,
savjetnik u Ambasadi BiH u Washingtonu, Mumin ef. Garibovic iz
Kalifornije i mozda jos neki kojih se nisam u ovom trenutku sjetio,
moleci ih da mi halale zbog toga. Ovdje su me dosli ispratiti neposredno
oko 70 Bosanaca i Hercegovaca, a neki su se zaputili cak iz Burlingtona u
Vermontu (Smajo i Mina Sehovic) te obliznjeg New Hamshire-a (Rifet i
Zinaida Idrizovic, Fuad i Radjija Idrizovic, dr. Bakir Cukur sa suprugom
Marijom, Enko i Jadranka Kadenic). Posebno me obradovao dolazak moga
starog dzematlije iz Banje Luke, Saliha Sehercehajica, koji je iz
Norveske bio dosao u posjetu kcerkama, zetovima i unucadi, te nije
propustio priliku da mene isprati. Svima koje spomenuh, kao i onima sto
ne spomenuh, hvala velika!
   U subotu, 17. februara, smo imali sastanak u Islamic Society of
Boston, zapravo u dzamiji na Cambridge-u, radi konacnih tehnickih i
strucnih instrukcija. Izmedju ostalog, pitao sam naseg vodju puta, sejha
Mohammeda Bosuyonya, mladog postdiplomca Al Azhara, smijem li tamo da
snimam? Odgovorio mi je da smijem svugdje osim unutar dzamija, posebno
Haremi-serifa u Mekki. Tom prilikom su nam pokazane avionske karte grcke
kompanije "Olympic", kada smo bili upoznati sa terminima i programom
cijelog putovanja. Takodjer smo bili upoznati i sa konacnom listom
putnika. U nasoj grupi od 50 osoba, bilo nas je iz 12 zemalja:
Indonezije, Indije, Pakistana, Palestine, Libanona, Somalije, Egipta,
Alzira, Maroka, USA, Trinidada i Bosne (samo ja). Neki su vodili svoje
supruge, a neki majke. Na listi putnika su se nalazile i dvije hanume
koje ne nose muslimanska imena, a bile su supruge jednog Marokanca,
odnosno Libanonca. Pitao sam sejha Bosuyonyja mogu li obaviti umru i
hadzdz i osobe koje jesu primile islam, ali nisu promijenile svoja imena
u muslimanska. Odgovorio mi je da moze i da je najvaznije da su one
"srcem odlucile da obave hadzdz..." Naravno, nisam bio u situaciji da
polemiziram sa ucenim sejhom vezano za takvo tumacenje, naprotiv,
prihvatio sam ga, ali ce biti zaista neobicno zvati ove dame - hadzinica
Kristina i hadzinica Katarina! Barem, gledajuci iz bosnjacke perspektive.
   U petak, 23. februara, smo se okupili na dzum'a namazu u dzamiji na
Cambridge-u, nakon koje je ucinjena hadzijska dova. Autobusom smo, u
pratnji policije, krenuli u pravcu aerodroma Logan u Bostonu, odakle smo
imali let prema Atini u 6:00 P.M. U toku obavljanja formalnosti na
aerodromu, dok sam jos stajao u redu za cekiranje, bio sam prijatno
iznenadjen kada mi je prisla moja rodica Edina Lendo, koja je sa kcerkom
dosla iz Burlingtona (VT) direktno na aerodrom da me isprati.
   Nakon sto smo u aerodromskoj zgradi klanjali ikindiju namaz, uputili
smo se prema izlazu br. 6, da bi se ukrcali u avion kompanije "Olympic"
koji bi nas trebao odvesti najprije do glavnog grada Grcke.

Boston-Atina-Dzedda

Sa bostonskog aerodroma "Logan" avion grcke aviokompanije "Olympic" je
krenuo u 6:00 P.M., dakle na vrijeme. Dok smo bili u zraku, misli su mi
stalno bile usmjerene prema nasoj krajnjoj destinaciji, odnosno prema
Mekki. U meni samome su navirala pitanja: kako li sve to tamo izgleda, na
licu mjesta?; kako cu se ja tamo snaci?; hocu li uspjeti da obavim sve?;
hoce li me zdravlje barem dotle sluziti?; sanjam li sve ovo ili ja
stvarno idem u zijaret Allahu dz.s., kao i svi drugi koje je On odabrao
da mu budu musafiri? Uz solidan servis u avionu i uz takva razmisljanja,
ucinilo mi se da brzo preletjesmo Atlantik. Potom je ispod nas bila
Francuska, pa Italija i onda Jonsko more te prvi otoci arhipelaga koji
pripadaju Grckoj. Nesto oko 10 h po lokalnom vremenu (vremenska razlika
je 7 sahata ispred u odnosu na istocno americko vrijeme) smo se spustili
na "Olympic" aerodrom u Atini, koji je lociran blizu morske obale.
Pasoske i ceking formalnosti su potrajale poprilicno dugo, ne zbog neke
guzve na aerodromu, vec sporosti sluzbenog osoblja. Kada sam ispred
dvojice koji su nam cekirali avio karte za nastavak leta vidio stare
kompjutore, a u medjuvremenu se dobrahno sluze i olovkom, bilo mi je
jasno zasto ide tako sporo i komplicirano. Prostorija u kojoj se sve to
odvijalo je veoma nekomforna i pomalo necista. To pogotovo vazi za
obliznje mokre cvorove. Nije mi nikako bilo jasno da takva jedna evropska
metropola nejma bolji aerodrom. No, ipak smo sve to nekako izdurali do
podne, kada nas je autobus odvezao u jedan obliznji hotel, gdje nam je po
programu bio obezbjedjen cjelodnevni boravak do slijedeceg leta, onog
prema Dzeddi, u 10:00 P.M. Hotel je pikantan, sve u njemu besprijekorno
cisto, a usluge na visokom nivou. Odmah sam spoznao da se nalazim u
zemlji koja je turisticka velesila. Tu smo i rucali. Nakon toga smo
rasporedjeni po sobama, po dvojica (odnosno dvije). Ja sam dobio sobu
skupa sa Mohammedom Solimanom, 42-godisnjim Egipcaninom koji zivi i radi
(ima privatni restoran) u Milfordu (NH). Dobro nam je doslo tusiranje, a
jos vise bi nam dobro dosao odmor. Medjutim, ja sam imao drugacijih
ideja. Naime, posto nikad dotad nisam bio u Grckoj, shvatio sam da je to
jedinstvena prilika da barem malkice zavirim u njenu metropolu.
   Da, po prvi put sam krocio na tlo drevne Grcke, zemlje koja je sa
historijom na "ti" koju hiljadu godina, zemlju Aristotela, Platona,
Sokrata i mnogih drugih klasika iz vremena antike, dodjoh u zemlju gdje
je odrzana prva ljetna Olimpijada i gdje ce biti odrzana slijedeca,
dodjoh u domovinu sirtakija, kompozitora Mikisa Teodorakisa, slikara
Dominikosa Theotokopulosa ("El Greco"), filmske dive Irene Papas, glumice
i bivse ministrice za kulturu Meline Merkuri, nekad slavnog kosarkasa
Nikosa Galisa, domovinu jednog Aristotela Onazisa, poznatog u Americi
koliko i u Grckoj. Medjutim, nisam mogao da odagnam asocijacije da sam
dosao po prvi put u zemlju i jednog Konstantina Micotakisa, bivseg grckog
premijera koji je 1993. godine  dolazio na Skupstinu Karadzicevih Srba na
Pale, skupa sa prezimenjakom pjevacice Izvorinke Milosevic (da mu ne
spominjem ime da ne bih kontaminirao cistotu ovog putopisa) i onim piscem
koji je obavljao funkciju predsjednika Srbije i Crne Gore (da ne kazem
"SRJ") i znacajnog kreatora memoranduma SANU, cijeg bi se prezimena
zastidjeli pokojnici Kresimir i Anto Cosic, dakle dosao je Micotakis s
takvim drustvom da, valjda po liniji pravoslavlja, odradi barem nesto u
svhu realizacije jedne bolesne ideje nastale u jednoj od najvecih
suvremenih svjetskih akademija mraka i zla, koju sluzbeno zovu Srpska
akademija nauka i umetnosti.
   No, Micotakis mi je naumpao samo za trenutak, jer jaci je bio izazov
posjete jednom Akropolisu. Predlozio sam Mohammedu da uzmemo taksi i
odemo tamo. Prihvatio je. Tih dvadeset kilometara do drevne tvrdjave je
proslo brzo, jer je doista nas taksista Konstantin Georgios vozio brzo. S
nase lijeve strane su bile predivne plaze, a s desne gradjevine tipicnog
mediteranskog tipa. Usput, nas taksista nam je pustao kasete sa
prepoznatljivom grckom muzikom. Kada smo stigli na Akropolis, zamolili
smo taksistu da nas saceka pola sahata. Nas dvojica smo sa fotoaparatom i
video kamerom isli u obilazak Akropolisa. Nazalost, bio je vec zatvoren
za turiste ulaz u njegov enterijer, ali smo ispod njegovih zidina
napravili krug, snimali ga i divili se njegovoj ljepoti. Sa svih strana
brda na kojem je tvrdjava je predivan pogled na grad. U povratku,
popricali smo sa taksistom o mnogo cemu. Izmedju ostalog, govorili smo o
njegovoj zemlji kao clanici EU, njenim sansama da zaustavi pad standarda
svojih gradjana. Georgios nam je rekao da ce slijedece godine i u Grckoj
biti euro, kao jedino platezno sredstvo te da on ne ocekuje neki boljitak
tim povodom. Barem ne za kratko vrijeme. Pitao sam ga kako to da Atina
nejma bolji aerodrom od onog na kojeg smo mi sletili. Odgovorio mi je da
je to aerodrom aviokompanije "Olympic", te da Atina ima drugi, veliki
medjunarodni aerodrom, a da se u povodu predstojece Olimpijade gradi jos
jedan. Kada nas je dovezao pred hotel, rekao nam je da nas voznja u oba
smjera (2 puta po 20 km) te cekanje od pola sahata na Akropolisu kosta
9000 drahmi, odnosno 26  US $ (1 US $ = 340 drahmi). Ubrzo se spustila
noc. Okupili smo se u hotelskom lobiju da klanjamo aksam namaz. Svi su se
bili vidno odmorili, osim nas dvojice. Medjutim, ni za trenutak nismo
zazalili. Potom je opet dosao autobus koji nas je odvezao na aerodrom
radi leta za Dzeddu.
   Nismo poletjeli na vrijeme. Naime, neposredno prije leta, dok su svi
putnici u avionu vec bili zauzeli svoja mjesta, jednom 8-godisnjem
djecaku koji nije bio u nasoj grupi (ali je Arap) je pozlilo. To su
primjetile stjuardese i obavijestile svoje pretpostavljene. Dosla je neka
gospodja u ime aviokompanije "Olympic" i ljubazno rekla roditeljima
djeteta da let nece uslijediti dok sluzbeni lijecnik ne pregleda dijete i
ne odredi se o tome. Iako su roditelji govorili da oni preuzimaju
odgovornost, predstavnica "Olympica" je bila neumoljiva. Cak je odbila da
prihvati sugestije jednog lijecnika iz nase grupe - Indijca, koji je
tvrdio da nije nista opasno i da bi dijete moglo da leti u takvom stanju.
Ubrzo je dosao sluzbeni lijecnik i pregledao dijete. Potom je otisao
rekavsi prethodno da je dijete dehidriralo i dao savjete roditeljima. No,
nakon pet minuta ponovo dolazi predstavnica "Olympica" i saopcava da
lijecnik nije potpisao odobrenje da dijete moze letjeti te da treba da
bude hospitalizirano prije bilo kakvog leta. Nastale su prepirke izmedju
roditelja djeteta i nekih iz nase  grupe, s jedne strane, te predstavnice
aviokompanije. Ipak je druga strana na kraju popustila, rekavsi da
aviokompanija "Olympic" preuzima rizik na sebe te da se moze poletjeti.
Kasnili smo u polasku 1 sahat. Nakon 3,5 sahata, kada se avion postepeno
spustao, ugledali smo svjetla Dzedde. U tom trenutku nasa grupa otpoce sa
glasnim: "Lebbejke, allahume lebbejke..." ("Odazivam ti se Allahu,
odazivam..."). To je trajalo sve do spustanja na pistu. Djecaku, zbog
kojeg smo kasnili u polijetanju, je vec bilo bolje. Po izlasku iz aviona,
autobus nas je odvezao do "Hadzdz terminala". Da, dobro ste procitali,
citav jedan terminal velikog medjunarodnog aerodroma u Dzeddi je
rezerviran za hadzije. U prostoriji u kojoj smo cekali da nas propustaju
ka pasoskoj kontroli, zatekli smo vec mnogo putnika, koji su dosli iz
istih razloga kao i mi te cekaju na red. U medjuvremenu su nam podijelili
audio-kasete i strucnu literaturu, koja ce nam dobro doci u obavljanju
umre i hadzdza. Cekanje je bilo iscrpljujuce. Ipak, krocili smo u manjim
grupama u prostoriju gdje je pasoska kontrola i gdje se opet ceka na red.
Tada sam primjetio da sam negdje izgubio svoja dva travelers ceka u
vrijednosti od 274 $. Prijavio sam to vodji puta. Rekao mi je da se ne
brinem, jer mogu to platiti i ovdje, u kesu. Na pasoskoj kontroli jedan
mladi sluzbenik je dugo drzao u ruci moj pasos, da bi me upitao: "A,
odakle ste vi?" Odgovorio sam da sam iz Bosne, sto se moze vidjeti i iz
pasosa. "A, Bosna-Herceg! Masallah!" - sada se cak i nasmijao. Shvatio
sam u tom trenutku da su ga zbunila cirilicna slova na koricama pasosa i
ono prokleto: "Republika Srpska". Nakon te, uslijedila je jos jedna
kontrola sadrzaja prtljaga. Tu mi je jedan carinik zatrazio da mu pokazem
sta sam dotad bio snimio video kamerom. Na brzinu sam dio filma vratio
unazad i time izbjegao da mu pokazem da sam snimao Dzeddu iz aviona, da
bi mu pokazao neke druge kadrove, prije toga. Rekao je: "U redu, mozete
ici." Na izlazu iz te zgrade je posljednja kontrola, odnosno predaja
travelers cekova koje ja nisam imao. Peripetije oko toga su potrajale oko
1 sahat. Tada sam bio informiran da je taj novac namijenjen onima koji ce
nam obezbjedjivati servis u toj zemlji, a ne za saudijske vize, kako mi
je bilo receno u Bostonu. Organizator naseg smjestaja i transportnih
usluga u Saudijskoj Arabiji me je vodio najprije u banku da promijenim
novac. Zatim na nekoliko punktova gdje je sluzbeno osoblje djelovalo
poprilicno lezerno, a u prostorijama gdje rade moglo se vidjeti bacenih
konzervi coca-cole po podu, papira i drugih otpadaka. Jedva je moj vodic
nasao osobu kojoj je trebalo uplatiti, ne 274 $, vec sada 300 $. Nasao
sam potom svoju grupu blizu izlaza na avion za Medinu. Odmah mi je prisao
Mohammed Soliman i pitao: "Brate Bedrudine, treba li ti novaca. Ako
treba, samo mi reci..." Zahvalio sam mu se i rekao da ne treba, hvala
Bogu. Niko drugi me tako nesto nije upitao. Uglavnom su, nakon sto su
culi da sam rijesio problem, ali plativsi jos 300 $, reagirali u stilu:
"Elhamdulillah, elhamdulillah, dobro je da si to rijesio!" Oko 10:00 A.M.
smo se ukrcali u avion za Medinu.

MEDINA

Iz Dzedde smo letjeli saudijskom aviokompanijom. Medjutim, odmah sam
pri ulazu u avion primjetio da posada nije iz zemlje domacina, vec
turska. Stjuardese nisu pokrivene, a i njihov medjusobni govor ih je
otkrio. Helem, let je trajao oko sahat i po. Dok smo se od areodroma
vozili autobusom prema gradu, nas vodja puta, sejh Bosyuony, je na
mikrofon govorio o Medini, gradu posljednjeg prebivalista Muhammeda a.s.,
o Poslanikovoj a.s.hidzri, dzamiji koju ce, odmah po dolasku u ovaj grad
dati sagraditi, te drugim mjestima koja se smatraju znakovitim u
historiji islama i koja bi trebali posjetiti. Nakon sejhove prigodne
besjede, nastavilo se sa "lebbejke allahume lebbejke..." Negdje oko podne
(nedjelja, 25.2.), stigli smo pred hotel "Ashurafah", lociran u
neposrednoj blizini Harema, odnosno dzamije posljednjeg Bozijeg
poslanika. Smjestili su nas po cetvericu o sobe. Mene je zapao klasicni
vojnicki krevet. Ali, nas su jos u Bostonu upozoravali da nam na ovakvom
putu i u zemlji kakva je Saudijska Arabija, treba najvise - sabura.
Prilicno los hotelski smjestaj, vec u Medini, ,je bio ocigledno prvi
test. Barem za mene, jedinog Evopljanina u grupi. Nakon sto smo se
osvjezili i odmorili, te zajednicki rucali u pikantno uredjenom hotelskom
lobiju, koji je u velikoj disproporciji sa sobama, prepustili smo se u
manjim grupama ili pojedinacno obilasku "Al mesdzida al harema", kako
sluzbeno zovu jedan od tri najpoznatija Bozija hrama u islamskom svijetu,
ovaj u Medini. Ulice sto se slijevaju prema velikom dvoristu Harema su
bile krcate. Ljudi su hitali u istom smjeru kao i mi, a i njih je, kao i
nas, vuklo srce prema zdanju koje vec na prvi pogled, izvana,
impresionira. Njegovih deset minareta se ne mogu vidjeti iz svakog ugla.
Citav dvorisni prostor je ogradjen kameno-zeljeznom ogradom, ciji se
kontinuitet prekida na vise od cetrdeset mjesta, jer je isto toliko
dvorisnih kapija. Naime, napravio sam krug s unutrasnje strane dvorista,
sto odgovara opsegu najvecih nogometnih stadiona, te trazio posljednji
broj na jednoj od kapija, odnosno broj nakon kojeg opet zapocinje broj 1.
Broj cetrdeset je posljednji u tom nizu, uz jos nekoliko pomocnih kapija
oznacenih sa "A", "B", "C" itd. (naprimjer: 37A, 37B, 37C...). Citav
dvorisni prostor, u kojeg bi stalo nekoliko nogometnih igralista, je
poplocan bijelim mermernim plocama. Besprijekorno su ciste. Uostalom, na
tom prostoru mogu se vidjeti ljudi cija je duznost da ciste dvoriste
Harema. Blizu ulazno/izlaznih kapija su veliki natkriveni mokri cvorovi.
Voda za pice je dostupna vec na bezbroj mjesta u dvoristu, i to iz
prigodnih plastikona sa slavinama, s cije desne strane su ciste plasticne
case za jednokratnu upotrebu, a s lijeve upotrebljavane. Natpisi su na
arapskom i engleskom jeziku. Nisam uspio da izbrojim ulaze u dzamiju, ali
sam uocio i zabiljezio neka od njihovih imena: kralja Fahda (glavni,
naravno), kralja Abdul Aziza, Bilalov, Mekkanski i drugi. Bocni ulazi u
dzamiju su rezervirani za zene, a sredisnji za muskarce. Policija
kontrolira prilaze ka ulazima, te njih same. Krocih na jedan od zapadnih
ulaza u dzamiju. Obuca se moze ostaviti na stalaze odmah po ulasku, a
moze se nositi i sa sobom do mjesta klanjanja, gdje su prigodne, manje
stalaze ili drvene kutije bez poklopca odozgo. Ako se posjetilac dzamije
opredjeli da obucu ostavi kod ulaza, vrlo je vazno da zapamti na koji je
usao, odnosno kod kojeg je svoju obucu ostavio. U drugom slucaju, ako
obucu nosi sa sobom do mjesta klanjanja, te ostavi je u prigodne
stalazzice ili kutije, treba da zapamti njihov broj, jer se u toku
klanjanja (farz) vrse pomjeranja i lahko se izgubi orijentacija u
prostoru.
   Ali,vratimo se opet na ulaz. Jer, vec na njemu samome srce pocinje da
kuca jace i ubrzanije, oci ne mogu da se snadju birajuci ljepsi detalj od
ljepsega za gledanje. U trenutku kada sam tog nedjeljnog poslijepodneva
prvi put krocio u ogromnu dzamiju ciji je embrion Muhammedova a.s., uz
uzbudjenje koje se pojacavalo u meni, navirala su pitanja ko bi se vise
divio ovoj ljepoti - arhitekte, slikari, pjesnici, sanjari, historicari
ili, jednostavno, svi muslimani - "obicni" ili oni sto sebe ne smatraju
takvima, a koji pohode ovo zdanje znajuci njegov prije svega duboki
vjerski smisao i znacaj? Tesko je dati pravi odgovor. Jedino u sto sam
siguran jeste da nejma normalnog ljudskog stvora koji se, na ovaj ili
onaj nacin, nebi divio ovom prelijepom hramu. Ako se pogleda naprijed, u
pravcu kible, pogled se izgubi u dubini prostora koji se cini kao
beskonacan. Isto se desava pri pogledu udesno ili ulijevo. Ili se nas
videokrug izgubi u labirintu kojeg cini bezbroj bijelih mermernih
stubova. Neki krovovi ovog zdanja su pokretni. Pod je prekriven jednakim
crvenim tepisima. Na svakih nekoliko kvadratnih metara, uz stubove, su
plastikoni sa pitkom vodom, isti kao i u dvoristu. Takodjer, svakom
mjestu u dzamiji su oku dostupni brojni viseci sahati, koji pokazuju
tacno vrijeme te vremena pet dnevnih vakata namaza. Uz prve takve utiske
klanjao sam ikindiju namaz u prepunoj dzamiji. Po izlasku, vidio sam da
je i njeno dvoriste bilo puno. Jedva sam cekao da naseg sejha upitam
koliki je kapacitet ove dzamije, ukljucujuci i njen dvorisni prostor.
Rekao mi je da je oko 500.000! Eto, prvi put u zivotu sam klanjao u
dzem'atu od pola miliona insana. Potom sam otisao u jednu od prigodnih
javnih govornica ("International calls") da nazovem svoje u Bostonu, da
cestitam starijem sinu rodjendan  te da i njima prenesem svoje
odusevljenje da sam klanjao zajedno sa pola miliona dusa. Uvecer sam,
nakon aksama i jacije, isao u obilazak grada, snimajuci pri tom neke
zanimljive detalje. Medjutim, nas sejh nam je bio zakazao odlazak u
dzamiju oko 2:00 h (poslije ponoci), radi zikra koji ce trajati do
poslije sabaha. U tacno zakazano vrijeme smo se nasli ispred recepcije te
svi otisli u dzamiju. Nasli smo mjesto s desne strane mimbera, a ispred
njega je prostor sa prostrtim zelenim tepisima gdje su mnogi zeljeli
krociti. Sejh nam je objasnio da taj dio sadasnje dzamije odgovara
prostoru nekadasnje Resulullahove, te da je na njemu najsevabnije
klanjati i dove ciniti. Svi smo uspjeli da klanjamo na zelenim sagovima,
cineci brojne dove Svevisnjem. U medjuvremenu, u pauzama zikra, stao sam
u red za posjetu mezaru Muhammeda a.s., koji je u sastavu dzamije. Red je
bio dugacak, ali to nije bila nikakva prepreka da se, ne daj Boze,
odustane od posjete mezaru. Kada se priblizi mjestu kroz ciji prozor, sa
resetkama, se vidi mjesto gdje je pokopan posljednji Boziji poslanik,
kaze se: "Selam alejk, ja resulullah!" Dok se to izgovara, samo u
mimohodu se usmjeri pogled ulijevo, prema prozoru s cije unutrasnje
strane je mezar. Naravno, nejma nikakvih posebnih obiljezja, jake i
stroge policijske snage obezbjedjuju to mjesto, praveci pri tom red
ispred njega i ne dozvoljavajuci prolaznicima da ni za trenutak zastanu.
Jos uvijek nisam u stanju da opisem kako sam se osjecao dok sam mimohodio
mezar najodabranijeg medju ljudima. Sjecam se samo da su me suze bile
oblile po obrazima. S takvim emocijama, pune i rasplakane duse, sam
nastavio ibadet sa svojom grupom, do pred sabah. Po klanjanju sabah
namaza, krenuli smo prema izlazu. Uz jedan od bezbroj stubova sreo sam
grupu Bosnjaka, uglavnom mladjih ljudi. Jedan od njih, kojem sam prvom
prisao, je Sarajlija koji zivi i radi u Becu, gdje je upravo zavrsio
studij elektrotehnike. Ono sto sam izvana odmah uocio kod svojih zemljaka
je da svi nose prepoznatljive "vehabijske" brade. Bilo je i meni i njima
drago sto smo se sreli.
   Za spavanje nakon povratka iz dzamije smo imali samo koji sahatak, jer
je u 9:00 h, ujutro, (ponedjeljak, 26. 2.), bio dogovoren odlazak
autobusom na neka znamenita mjesta u okolici Medine.
   Kada je autobus krenuo ispred hotela, nas sejh je najavljivao posjete
tim mjestima, objasnjavajuci njihov znacaj. Rekao je da prvo idemo da
zijaretimo Quba dzamiju, prvu dzamiju u islamu. Stigli smo do ovog
prelijepog bijelog zdanja sa cetiri minareta za manje od pola sahata.
Klanjali smo u njoj nafile namaz, dakle u istoj Bozijoj kuci u kojoj je
Muhammed a.s. klanjao svake subote. Potom nas je put vodio prema drugoj
jednoj obliznjoj dzamiji, specificnoj po tome sto se u njoj klanja u dva
smjera. I tu smo klanjali nafilu, te uputili se prema brdu Uhud. U
njegovom podnozju zatekli smo mnostvo ljudi, narocito ispred sehidskog
mezarja. Naime, na tom mjestu, 3. godine po Hidzri, Muhammed a.s. je
predvodio bitku protiv mussrika, zeljnih osvete nakon poraza u bitci na
Bedru. Ispod Uhuda je, zbog nekih propusta nizih komandi, poginulo 70
muslimana, medju kojima i hazreti Hamza, amidza Muhammeda a.s. i veliki
junak. Vrlo tesko se bilo probiti do resetkaste ograde mezarja, da bi se
proucila Fatiha pred dusu hazreti Hamze i njegovih saboraca - ako Bog da
sehida.
   Vratili smo se u hotel prije podne namaza. Poslijepodne smo
iskoristili za kupovine ihrama, te slobodne aktivnosti. U isto vrijeme,
dakle u 2:00 ujutro (utorak) je bio zakazan zikr na istom mjestu. I tom
prilikom sam jos jednom mimohodio mezar Resulullaha a.s.
   Nakon sabaha, otisli smo na spavanje. Ostatak dana smo proveli u
klanjanju preostalih namaza u Haremu, te setnju gradom. Pred samu vecer
smo obavili posljednje, duhovne i tjelesne pripreme za oblacenje ihrama,
na putu prema Mekki, prema ko MEKKA

Helem, autobusom smo se zaputili prema 420 km udaljenoj Mekki. Vec nam
je bilo receno da cemo na jednom punktu, nedaleko od Medine, stati i
obuci ihrame. Tako je i bilo. Stali smo na jednom mjestu, 20-ak km
udaljenom od Medine, u pravcu Mekke. Tu je velika dzamija, sa
odgovarajucim sadrzajima i parking prostorom. U njoj smo se okupali,
skinuli svoju ("civilnu") odjecu, navukli ihrame i klanjali dva
"namjenska" rekata, te aksam i jaciju namaz. U trenutku kad sam navukao
bijeli frotirni ihram na sebe, iz dva dijela, te odgovarajuce sandale
(bez zadnjeg kaissa za petu), osjecao sam se kao da sam samo korak od
preseljenja. Dozivio sam to, zapravo, kao jedan ovozemaljski "trening" za
ono sto mene i sve Bozije robove neumitno ceka, osjecao sam se tada
najblize Stvoritelju, odnosno Onome ciji smo i kome se, kad On odluci,
vracamo! Da pojasnim, ihrame su duzni navuci samo muskarci. Odmah smo se
slikali u njima i tada smo zaista i po vanjskim obiljezjima bili jednaki,
kao sto smo takvi i rodjeni. U masi bijelih hadzijskih odora, nebi se
moglo raspoznati ko je tu "kraljevic" a ko "prosjak".
   Nastavili smo put uz "lebbejke allahume lebbejk...", zikr i prigodna
predavanja koja nam je drzao uceni sejh Bosyuony. Na jednom obaveznom
punktu smo ponovo stali. Pomislio sam da je nekakva kontrola, jer je
ispred nas vec bilo nekoliko zaustavljenih hadzijskih autobusa. Medjutim,
u autobus su usli neki momci darujuci nam po flasu originalnog pakovanja
zemzem vode. Na slijedecem punktu smo bili opet zaustavljeni  da bismo
primili hedije od nasih domacina - ovoga puta "lunch packete".  I tako,
voznja do Mekke je trajala oko 11 sahata, s prekidima. U jednom trenutku,
dok je autobus jos bio u pokretu, ugledah bljesstavilo Haremi serifa.
Nikad i nigdje na svijetu nije mi se dojmila takva svjetlost. Tijelo mi
je pretrnulo od uzbudjenja, srce ponovo zakucalo jace i brze. Dozivjeh i
to, dodjoh na "najsvjetlije mjesto u kosmosu", znaci evo i mene tu, na
istom mjestu koje je onomad pohodio moj rahmetli otac, moji preci i
brojni drugi iz Banje Luke, Bosne i cijelog svijeta. Dok sam prebirao
prve utiske, autobus je stao pred hotel "Al Marwah". Po izlasku sam vec
vidio da je blizu Harema. Ispostavit ce se da mu je to bila jedina
prednost. Ali, ne smije se zaboraviti na ono na sto smo upozoreni prije
polaska - na sabur! Podijelili su nam pred recepcijom kljuceve od soba i
rekli da nakon sto smjestimo stvari u njih i okupamo se, treba da se
okupimo ispred hotela radi odlaska na obavljanje umre ("mali hadzdz"). U
maloj trokrevetnoj sobi (broj 223) sam ovoga puta bio sa 40-togodisnjim
Egipcaninom Feridom i 70-godisnjim Palestincem Abdurahmanom. Oko 3:30 h,
ujutro, smo se grupno zaputili prema Haremu. Na ulici je bilo mnostvo
svijeta, uz gust saobracaj. Kao da je sredina dana, a ne rano jutro. Dok
smo hodili prema Haremu, ucili smo: "Odazivam ti se Allahu, odazivam..."
Nije nam trebalo vise od tri minute da krocimo na ogromni plato svetog
hrama, sa jugozapadne strane. Nije ogradjen. Potom smo, skidajuci
sandale, usli na ulaz kralja Fahda, uz prethodnu policijsku kontrolu.
Unutrasnjost Harema me neodoljivo podsjetila na onaj u Medini, barem pri
samom ulasku, samo sto nije bilo tepiha, vec bijele mermerne ploce. Niko
od nas u tom trenutku nije osjetio umor, cinilo se kao da letimo u dubinu
naseg najsvetijeg zdanja, da bi se u jednom momentu, izmedju mnostva
bijelih stubova, ukazao hram Ibrahima a.s. i sina mu Ismaila a.s.,
ukazala nam se - KIBLA. Uzbudjenje je u meni kulminiralo. Sisli smo na
prostor gdje cemo ciniti tavaf. Zapravo, ukljucili smo se u bujicu
hiljada i hiljada ljudi, da i mi napravimo sedam krugova oko zdanja
Ibrahimovog a.s. i Ismailovog a.s. Tada najmanje ovisis o svojim nogama,
jer bujica te doslovno nosi ukrug. Postoje tu i nepisana pravila da, ako
ti recimo nesto ispadne, ne saginji se, jer moze biti po zivot opasno.
Kada sam se priblizio Kabi, vidio sam neke sto stoje na njenim temeljima
i nariccu. Naravno, to se ne moze uzeti kao islamski cin. Takodjer su u
jednom trenutku brojne koncentricne bijele krugove prekidali neki sto su
s vanjske strane pronosili tabute sa mejtima prema Kabi, gdje su se
klanjale dzenaze donesenim merhumima. U vanjskim, najsirim krugovima,
specijalnim nosilima nose stare i iznemogle. Sve se to odvija bez ijednog
incidenta, ljudi samo glasno ibadete, prepustajuci se bujici koja ih
nosi. U samom okruzju Kabe i svim dijelovima Harema iznutra, sve se
bijeli od pripadnika Ummeta Muhammedovog a.s. Svi djeluju kao jedno
tijelo i jedna dusa, bez obzira sto su dosli iz svih zemalja ovoga
svijeta. Pomislih za trenutak kako su svi slozni, kao jedno, za razliku
od njihovih vlada ili suverena koji su podijeljeni, vecina njih su obicne
marionete koje sluze interesima "velikog sejtana". Hvala Bogu da smo sve
to izdrzali. Nasa grupa od 50 insana se neumitno u masi razbila u manje
grupice, ali smo se po izvrsenom tavafu svi okupili kod zemzem vode, da
se napijemo, umijemo i eventualno promijenimo abdest. Dok smo se
probijali kroz mase ljudi prema Safi i Mervi, dvama svetim brezuljcima u
blizini Kabe, zapazio sam nesto sto se, izgleda, samo tu moze zapaziti -
stotine i stotine hiljada ljudi na jednom specificnom, zatvorenom
prostoru, a svako sa svakim moze razgovarati i pri tom se medjusobno
cuti. Mnogi od nas su bili na nogometnim stadionima sa mnogostruko manjim
brojem okupljenih ljudi, ali niko nikoga ne moze cuti. Helem, dodjosmo do
Safe i Merve, medjusobno udaljenih 450 m. Sedam puta smo morali da
propjesacimo izmedju njih, odnosno napravimo dodatnih 3150 m vlastitim
nogama, opet u masi ljudi koji su isto cinili. Nije bilo "vremena" za
umor, insan dobije dodatni kuvvet da uradi i taj cin. Ja sam prethodnim
tavafom oko Kabe i hodanjem izmedju Safe i Merve, izvrsio umru za svoju
rahmetli majku i sebe samoga. Potom je uslijedilo klanjanje sabah namaza
te odlazak u hotel. Te srijede, zadnjeg dana u mjesecu februaru, spavalo
se tek nekoliko sahata, do podne namaza. U medjuvremenu smo skinuli
ihrame, te individualno koristili ostatak dana. Ja sam poslijepodne
kamerom snimao okolis Haremi serifa. Znao sam vec da se ne smije snimati
niti na platou ispred, a pogotovo unutra. Dok sam snimao na ulicama
mnostvo ljudi sto hitaju ka Haremu, brojne ducane i druge zanimljive
detalje, primjetio sam kako se mnogi mrste zbog toga. Ali, to me nije
sprjecavalo u daljnjem snimanju. U jednom trenutku sam se s kamerom nasao
u ulici hazreti Hamze, sto vodi direktno ka nasem najpoznatijem hramu.
Nisu prosle niti dvije minute, kada su me zaustavila dvojica u
crveno-bijelim, tradicionalnim saudijskim mahramama i bijelim galabijama.
Bili su, ocigledno, policajci u civilu. Nisu govorili engleski, ali su
izgledali prilicno primitivno i arogantno. Uzeli su mi kameru, a putem
nekon momcica, koji se tu slucajno nasao i nesto znao engleskog, trazili
da izvadim film. Dzaba sam im objasnjavao da nigdje ne stoji znak o
zabrani snimanja, barem tu. Pitali su me kako se zovem i odakle sam.
Potom su mobilnim telefonom zvali svoga sefa, spominjuci moje ime i
zemlju iz koje sam. Ubrzo je dosao taj koga su zvali, koji je opet zvao
visu policijsku komandu. Prakticno, bio sam uhapsen. Imao sam veliku
nelagodu i strepio sam od dalnjnjeg ishoda. Ovi sto mi uzese kameru i
film rekose da sacekamo desetak minuta. Ubrzo se pojavio mladi covjek sa
bijelom mahramom na glavi i nezaobilaznom galabijom, koji mi je prisao i
obratio na tecnom enleskom. Predstavio se kao kapetan policije, uzeo
kameru i film od one dvojice i rekao im da mogu ici. U samom startu me
smirivao, rekavsi kako ce sve biti OK. Nakon sto me je legitimisao, rekao
mi je kako se ne smije snimati Haremi serif i da sam zato dosao u
situaciju u kojoj sam. Objasnjavao sam mu da sam snimao na mjestu gdje ne
stoji nikakav znak zabrane, ali da ubuduce necu nigdje. Ljubazno mi je
vratio kameru i film, pozdravivsi se samnom. Cijelu situaciju je
posmatrao jedan prodavac sa obliznjeg buvljaka, kada je, nakon sto sam
pusten, rekao glasno: "Elhamdulillah!" I ja sam to ponovio, a nisam mogao
da se u cijeloj toj svojoj muci ne nasmijem. Vracajuci se u hotel
razmisljao sam kako je steta sto necu moci vise snimati, jer sam bio
cvrsto donio takvu odluku da ponovo ne provociram vlastitu sudbinu,
odnosno ne prizivam sejtana. Ali, ko zna kakva me jos iskusenja u Mekki
cekaju i hocu li im moci odoliti. Jer, meni tako nesto zabraniti je isto
kao kada se bokseru vezu ruke i tjera ga da se bori, ili
atleticaru-trkacu vezu noge i natjera da trci. Spustila se ubrzo noc.
Aksam i jaciju sam klanjao u Haremu, te otisao u obliznji trgovacki
centar radi prvih kupovina. Da, velika zgradurina, sa brojnim ducanima,
restoranima i hotelom "Hilton", haman se naslanja na Haremi serif i svom
svojom sirinom i visinom zaklanja ga da se ne moze vidjeti ni sa
udaljenosti od 50-ak metara. Ista takva zgrada je u izgradnji, s lijeve
strane, iz pravca jugozapada. Lijepo, Boga mi! Neko je blizi okolis naseg
najveceg svetista podredio businesu. To je bio i ostao jedan od prvih,
gorkih utisaka iz Mekke. Nazalost, ne i jedini. Ubrzo sam se bio
razocarao kada sam u jednom ducanu kupio nekoliko tanjira-suvenira, na
cijem licu je ugravirana slika Haremi serifa. Na poledjini, medjutim,
pise: "Made in Spain!" Masallah! Suveniri sa izvornim simbolima
najpoznatijeh islamskog hrama se proizvode u zemlji u kojoj su Arapi
vladali oko 7 stoljeca i odakle su ognjem i macem brutalno protjerani. To
je isto kao kada bi se originalni sarajevski suveniri, naprimjer ibrici,
dzezve i kahvenjaci, prizvodili ne daj Boze u Beogradu ili u nekakvoj
Surdulici, a prodavali na Bascarsiji. Progutao sam i tu gorku pilulu i
vratio se u hotel. Medjutim, negdje pred ponoc sam osjetio velike bolove
u lijevom bubregu, sto je bio znak da je krenuo kamenac napolje. Imam vec
previse iskustva s tim. Nisam htio da trazim lijecnika, znao sam da moram
da podnesem velike bolove i pijem sto vise tecnosti. Ovoga puta, pio sam
zemzem vodu. Kamen je izisao za nekoliko sahata, kao nikad dotad. Svi u
grupi su se radovali tome. Cetvrtak sam proveo u odlascima u dzamiju, te
druzenjima sa ljudima iz nase grupe, posebno sa onima sa kojima sam
dijelio sobu. Dojmila mi se prica starog Abdurahmana, koja je bila
tipicna sudbina jednog Palestinca. Zivi sa suprugom u okolici Bostona,
prima mjesecno nesto preko 300 $ socijalne pomoci, a prakticno ih
izdrzavaju njihova djeca. Za Jasera Arafata kaze da ne samo da ne radi za
Palestince, vec "upravo radi za Zidove..." Njegovu ocjenu dijele i neki
drugi Palestinci iz grupe. Medjutim, sansu za svoj narod i povratak otete
domovine vidi prije svega u obrazovanju, sto je Palestincima vec
svojstveno. U cetvtrak uvecer nas je sejh obavijestio da je obavezni zikr
poslije ponoci, u 2 sahata u Haremu, kao i prethodnu noc kojeg sam
propustio zbog recenih zdravstvenih problema. Tako je i bilo. Ibadetili
smo u okruzju Kabe preko 3 sahata, da bismo se nakon sabaha vratili u
hotel, da malo odspavamo i cekamo dzum'a namaz. Okupili smo se u
hotelskom lobiju oko 11:30 h, ali citav prostor ispred hotela, dakle
ulica sa trotoarima su vec bili puni, jer je saobracaj za vozila bio
zaustavljen. Nama je preostalo da klanjamo u hotelskom lobiju, slusajuci
pri tom imama i muezina preko tranzistora, jer je jedna radio stanica
prenosila dzum'a namaz. U medjuvremenu smo bili obavijesteni da je u
Haremu dzum'u klanjao i predsjednik Indonezije Abdurahman Vahid, te da ce
i on obaviti hadzdz, sto je nastavak tradicije ranijih indonezanskih
predsjednika - Sukarna, Suharta i Habibija, naprimjer. Ostatak dana je
proveden u individualnim slobodnim aktivnostima, te pripremama za
sutrasnji odlazak na Minu, potom na Arefat i Muzdelifu, te Dzamarat, cime
zapocinjemo obavljanje hadzdza. joj smo krenuli toga dana pred aksam.

PUT NA HADZDZ (5)

Mina-Arefat-Muzdelifa-Dzamarat

U petak navecer, 2. marta, smo dobili posljednje instrukcije od sejha
Bosuyonyja za sutrasnji pocetak obavljanja 5. islamske duznosti, zbog
koje smo i dosli - hadzdza. U 9 h ujutro smo trebali biti ispred hotela,
gdje  ce nas cekati autobus za prijevoz do 11 km udaljene Mine. Morali
smo biti u ihramima. Za tu svrhu smo svi vec bili kupili jos po jedan,
kako bi isli u potpuno cistim na Minu, cime smo izbjegli koriscenje onih
u kojima smo 3 dana ranije obavili umru i koji nisu potpuno cisti. Na
spavanje smo otisli oko 22:00 h, da bismo u 2:00 h poslije ponoci ponovo
isli u Harem radi zikra, do sabaha. Po povratku u hotel iz Harema, haman
da nam nije ostalo vremena niti da zapocnemo novi san. U zakazano
vrijeme, u subotu 3.marta, smo svi bili ispred hotela. Buduci da hotel
nejma vlastiti parking, vec je stao na kolovoz prometne ulice, morali smo
brzo da se ukrcamo, kako sebe tako i svoje stvari, prikladne za
kampovanje. Zajednicki smo nabavili hranu, voce i sokove za boravak na
Mini i Arefatu, pod satorima. Mladi, brkati vozac autobusa, u bijeloj
galabiji i bez mahrame ili kape na glavi, je vjesto upravljao autobusom
kroz veliku guzvu na ulicama Mekke te izlazima prema Mini. Kroz prozor
sam posmatrao hiljade vozila koja su isla u istom pravcu. Na krovovima
mnogih autobusa ili kombija su sjedili ljudi, spresovani k'o sardine.
Pitao sam se da li oni placaju manje za takvu voznju od onih sto su ispod
njih, unutra u vozilima. Inace, svi regularno prolaze pokraj policije i
niko ne reagira na takav "kvalitet" transportnih usluga, opasnih po zivot
onih sto su na krovovima vozila. Na nekih 5-6 km izvan Mekke, sejh nam je
rekao da pogledamo na lijevu stranu, rekavsi da nam se kao na dlanu
ukazuje planina Hira, gdje je Muhammed a.s. primio posljednju Objavu.
Gledao sam u tom pravcu i snimao. U meni se dogodise nove asocijacije i
uzbudjenje. Pozelio sam u istom trenutku da sam gore, u pecini. U
medjuvremenu, nas autobus se zaustavio na jednoj pumpi radi tocenja
goriva. Tada smo mogli iz staticke pozicije da gledamo u pravcu Hira, da
se prepustimo daljnjim asocijacijama. Brojcanik na pumpi koji je tocio
diesel gorivo u nas autobus se zaustavio na 160 litara, uz cijenu od
ukupno 50 s.r. (saudijskih riala). Buduci da 1 US $ vrijedi oko 3,73
s.r., lahko je izracunati koliko kosta gorivo u ovoj zemlji. Zapravo,
jeftinije je od vode. Hira je postepeno ostajala iza nas, jer smo se
uputili dalje prema Mini. Nakon jednog tunela, ukaza nam se nepregledno
polje sa satorima. To je, zapravo citav jedan grad pod satorima, gdje
istovremeno moze da stane oko 3 miliona ljudi. Tako nesto takodjer prvi
put vidim u svom zivotu.Iako je djelovao inteligentno i spretno, nas
vozac se namucio dok je nasao dio satorskog naselja gdje je bio
obezbjedjen sator za nas. Svaki dio satorskog naselja je oznacen
brojevima, istaknutih na vidnim  mjestima. Sve to djeluje skladno i
urbanizirano. Kada smo usli u sator namijenjen za nas, zatekli smo unutra
prostrte tepihe. Unutra su i klima uredjaji. Nakon sto smo unijeli
stvari, ogradili smo satorskim krilima 1/4 satora za zene. Bojao sam se
za mokre cvorove, ali je bojazan ubrzo splasnula kada sam u neposrednoj
blizini naseg satora nasao ciste WC kabine sa tusevima. Sa bocne strane
WC i tus kabina su abdesthane na otvorenom. U jednom trenutku jedan iz
nase grupe mi rece da je vidio u obliznjem satoru neke Bosnjake. Pronasao
sam sator u kojem su bili smjesteni muslimani (iz arapskih zemalja) koji
su dosli iz Austrije, a medju njima i Muhamed Klokic, 35-togodissnji
Prnjavorcanin. Popricali smo srdacno, a on mi rece da je s njim i
njjegova hanuma. Predlozio sam da se slikamo, za usspomenu, ali je on
odbio iz, kako kaze, "islamskih razloga..." Bio je vec obrijalo glavu, a
pustio bradu. Nakon sto smo dzema'tski klanjali podne namaz, otpoceli smo
sa zajednickim ruckom. Onda je uslijedio individualni ibadet, a zatim
zajednicki. Bilo je i prigodnih diskusija na temu hadzdza. U jednom
trenutku sejh je predlozio da se svi pojedinacno jedni drugima
predstavimo. To je bio takodjer jedan od ugodnijih trenutaka kampovanja
na Mini. Neke sam vec znao dotad, ali ne sve. Uostalom, vec smo bili
uspostavili zajednicki zivot, dijelili smo sobe, sada dijelimo jedan
sator, objedujemo skupa te klanjamo, pa je red da znamo vise jedan o
drugome. Uslijedila su tri preostala dnevna namaza, a u medjuvremenu
zikr, ucenje Kur'ana, klanjanje nafile namaza i sl. Potrajalo je to
kasnih vecernjih sahata. Sejh je rekao kako bi bilo dobro da ranije idemo
na pocinak, jer nas sutra ceka "dug i naporan dan..." Ja sam se po
instiktu probudio oko 2:00 h, i nisam mogao vise da spavam. Odsetao sam
do jednog brezuljka, iznad Mine, gdje su neki bili postavili individualne
improvizirane satore, a neki su spavali i na otvorenom. Pogled sa tog
brezuljka na Minu je bio nezaboravan. Pozelio sam to da snimim, sto sam i
ucinio nakon sto sam ujutro, oko 7:00 h ponovo dosao tu sa Muhammedom
Oktoom iz Indonezije.
   Oko 9:00 h ujutro (nedjelja, 4.marta), ukrcali smo se u isti autobus i
krenuli prema Arefatu. Guzva na putu je bila velika. Saobracajna policija
je regulirala saobracaj koliko je mogla. Negdje pred podne dodjosmo na
visoravan udaljenu 20-ak km od Mekke, na Arefat. Tu su u svoje vrijeme
ibadetili vecina Bozijih poslanika. "Arefat, to je hadzdz," rekao je
Muhammed a.s. Svaka stopa zemlje na njemu je blagoslovljena. Nasli smo
relativno lahko nas sator koji je manje udoban od onog na Mini, ali ovaj
i jeste samo za cjelodnevnu upotrebu. Na Arefatu, pod satorom ili izvan
njega, se samo ibadetilo. Mnogi su u osami cinili dove Svevisnjem. U
ranim popodnevnim sahatima pocela je padati i kisa. "To je Boziji
rahmet", rekao mi je sejh Bosuyony. Klanjali smo u medjuvremenu podne i
ikindiju namaz, ovaj put okrenuti u pravcu zalaska sunca. Da, prvi put u
zivotu sam klanjao u pravcu zapada. Naime, Arefat je istocno od Mekke,
tako da je Kaba ovoga puta nama bila sa zapadne strane. Pri kraju dana,
ucinjena je zajednicka dova. Dok ju je cinio, u nekim trenucima nas sejh
je naglas plakao, a za njim i neki iz grupe. Kada se vec bio spustio
mrak, vozac naseg autobusa, koji je cijeli dan spavao u prostoru za
stvari, s desne strane okrenute prema nasem satoru, nas je vozio prema
Muzdelifi, gdje smo trebali docekati jutro u ibadetu i kupljenju
kamencica. Medjutim, jednostavno nije bilo vise mjesta da negdje normalno
stanemo i provedemo dio noci u malo tezim uvjetima od onih na Mini i
Arefatu. Autobus se zaustavio pokraj puta, gdje smo klanjali aksam i
jaciju namaz, a samo koji metar iza nas je bio pravi saobracajni metez.
Tu smo sakupili i kamencice, te uputili se prema Dzamaratu. Vozilo se
sporo, zbog velike guzve na putu. Oko 3:00 ujutro (ponedjeljak, 5. marta)
smo stigli u blizinu Dzamarata. Vozac je parkirao autobus oko 1 km ispred
cilja, jer nije mogao blize. Otisli smo pjesice do mjesta gdje se vrsi
simbolicno i ritualno gadjanje jednog od trojice sejtana, sa sedam
kamencica sakupljenih prethodne noci na Muzdelifi. Bila je vec guzva na
prilazima nasem odredistu, ali ne i tolika da nismo svaki od nas mogli
prici do pristojne udaljenosti do kamenog stuba kojeg smo gadjali. Prije
svakog gdjanja obavezno je reci: "Bismillahi - Allahu ekber!" Medjutim,
vidio sam oko sebe neke koji i naricu, uzive se u neku svoju ulogu i
stekne se dojam kao da se bukvalno svadjaju sa sejtanom. Uglavnom, hvala
Bogu mi smo tu svoju prvu obavezu na Dzamaratu obavili relativno brzo,
lahko i uspjesno. Doduse, mene je neko s druge strane stuba, promasivsi
sejtana, pogodio u glavu. Sreca, rijec je o manjem kamencicu, ali da je
bio i veci, glava je - bosanska! Potom smo se vratili prema hotelu.
Stigli smo da klanjamo i sabah namaz u Haremi serifu. To je bio prvi dan
Kurban bajrama, ali mi nismo klanjali bajram namaz, jer nismo bili niti
duzni. Po povratku u hotel jedan od dvojice vodja puta je sakupljao od
nas novac za klanje kurbana. Potom smo isli na spavanje koji sahatak, a
onda tokom dana smo imali "voljno" za svoje individualne aktivnosti. Ja
sam ih koristio najprije da zovem svoje u Bostonu te da im cestitam
Bajram iz naseg najsvetijeg mjesta, a potom sam zvao sestru u Svedskoj,
te druge dvije u Tuzli. Sestra iz Svedske mi javlja za vijest da je na
Dzamaratu toga dana poginulo 35 ljudi, u pravom stampedu. Kasnije sam tu
vijset cuo na saudijskoj televiziji. Komentar Saeda-Palestinca iz nase
grupe je bio kratak: "Velika sramota!" Inace, pojedinacni telefonski
razgovor u otprilike istom trajanju me je duplo vise kostao sa Bosnom
nego sa Amerikom. Ispada da je Amerika blize Saudijskoj Arabiji nego
Bosna. Mozda i jeste... U prijepodnevnim sahatima sam isao u Harem da se
napijem zemzem vode, te ucinim jos jedan tavaf oko Kabe, ovoga puta
individualno. Usput sam se ponovo divio ovome zdanju, unutar kojeg su
bezbroj plastikona sa pitkom vodom, sahati za tacno vrijeme i sa
vremenima dnevnih vakata namaza. Primjetio sam da na svaki, od 95 ulaza u
Haremi serif ulaze i zene i muskarci, uz obavezne policijske preglede
(zene pregledaju zene, a ne znam jesu li i one u policiji, posto tamo
nisam vidio zena zaposlenih u javnom sektoru). Ovdje cak zene i muskarci
klanjaju u istim safovima, jedni do drugih. Potom sam otisao u ranije
spomeuti mol (mall) radi rucka i kupovine nekih sitnica. Otprilike
polovina ducana je bila zatvorena, jer je bio prvi dan Kurban bajrama. Ni
banke tada nisu radile. Medjutim, druga polovina ducana jeste radila.
Znam ko su ovi prvi sto nisu radili, znam da su to muslimani koji drze do
svojih blagdana, tradicije i vlastitog dostojanstva, ali ko su ovi drugi
sto nose muslimanska imena, koja se jasno vide na ulaznim vratima
njihovih radnji? Sjetio sam se tada neponovljivog Ferhatovica koji je u
ona, komunisticka vremena, svoju cevapcinicu drzo zatvorenom u dane
bajrama. Ali, "jedan je Hase..." Tumarajuci ogromnim molom naletim na
grupu Bosnjaka koji kahvendisu ispred jedne kahvane. Njih peterica su
bili u bluzama boje pustinjskog pijeska, a na ledjima im pise: "Hadzdz -
Bosnia". Dakle, na dva jezika. Neko se dobrahno trudio da ime nase zemlje
napise na engleskom, a rekao sam vec da Saudijci sami kazu "Bosna", kao i
mi. No, bio mi je i taj susret drag. Popili smo kahvu i popricali. Jedan
od njih je iz Sarajeva, jedan iz Srebrenika, jedan iz Sandzaka (zivi u
Sarajevu), a nisam uspio aznati odakle su preostala dvojica. Ali, uspio
sam da saznam da su dosli putem Rijaseta, u cijoj organizaciji je doslo
ukupno 1500 hadzija, masallah. Ovog iz Srebrenika sam zamolio da prenese
selame Abdullah ef. Joldicu, nekadasnjem muezinu banjalucke Ferhadije,
sada muezinu dzamije u njegovom rodnom Srebreniku. I za ovog covjeka, kao
i za mene, Abdullah efendija je najbolji muezin kojeg pamtimo. Srdacno
sam se rastao sa bracom Bosnjacima, te uputio se prema hotelu, radi
odmora i priprema za novi odlazak na Minu, toga istoga dana poslije
jacije. I ovoga puta sam prolazio dijelom sto se nastavlja na plato
Harema, s jedne strane, a s druge na obliznju saobracajnicu u kojoj je
hotel "Marwah". Taj prostor je ustvari buvlja pijaca, veoma necist (od
bacenih otpadaka), a uz njega je i mali autobusni terminal koji samo
dopunjuje nebrigu domacina da se siri, a pogotovo uzi prostor, koji
okruzzuje nas najpoznatiji hram adekvatno zastiti od ovakvih punktova.
   Uvecer poslije jacije smo se, sada bez ihrama, okupljali ispred
hotela. Cak je i autobus kasnio, a neki i iz nase grupe. Po ne znam koji
put sam shvatio da tamo nista nije na vrijeme osim ezana. Sa sahatom
zakasnjenja (zbog kasnjenja vozaca i nekih iz grupe), krenuli smo u
ponovo u pravcu Mine. Ovoga puta isti autobus je vozio drugi, stariji
vozac. Nakon dva sahata voznje do Mine, uz veliku guzvu na putu, nekoliko
puta je stajao u pojedinim dijelovima velikog satorskog naselja, pitajuci
za pravi put prema dijelu gdje je nas sator. Kada nije uspio da ga nadje,
vratio se nekoliko kilometara nazad, prema Mekki, da bi se ponovo okrenuo
u pravcu Mine, u pokusaju da konacno pronadje cilj. Nije ga te noci
nasao. Proveli smo u neudobnom autobusu punih osam sahata, te uputili se,
ne nasavsi svoj sator na Mini, u pravcu Dzamarata. Na kraju nam se sejh
obratio rijecima kako ocekuje da ce Allah dz.s. nagraditi nas sabur.
Amin! Na jednom mjestu, pokraj puta, smo skupili 21 kamencic za
sedmerostruko gadjanje sada svakog od tri sejtana. Skupili smo i
rezervne, za slucaj da promasimo. Posto smo stigli tamo relativno rano,
uspjeli smo lahko da obavimo i taj posao, sto je u sastavu hadzdza.
Uslijedilo je vracanje u hotel i individualne cjelodnevne aktivnosti. U
toku dana sam na platou ispred Harema sreo jos jednu grupu Bosnjaka, koje
sam prepoznao po govoru. Obratio sam im se sa: "Es-selamu alejkum, braco
Bosnjaci!" Uzvratili su selam, a jedan od njih me upitao: "Jesi li i ti
Bosnjak!" Nisam uspio ni da mu odgovorim, a drugi iz njihove grupe
odgovori umjesto mene, ali zajedljivo: "Bio je Bosnjak!"  Nastavio sam
razgovor sa ovim prvim, koji rece da je iz Travnika i da studira u
Medini. Trazio sam da mi pojasni zasto me je pitao jesam li i ja Bosnjak.
Odgovorio mi je da nije bio zlonamjeran, vec da je po izgledu mislio da
sam Turcin, sto su mislili i mnogi drugi, domaci ljudi s kojima bih iz
raznih razloga uspostavljao kontakt (najcesce u ducanima, restoranima,
ascinicama). Rekao mi je takodjer da je u vodstvu puta i Nusret efendija
Avdibegovic, muftija travnicki, a da je vodja puta naibu reis h.hfz.
Ismet ef. Spahic.
   Potom sam ponovo otisao u hotel, radi odmora i priprema za treci,
posljednji odlazak na Minu u 7:00 h uvecer, tog utorka, 2. dana Bajrama.
U tacno zakazano vrijeme je dosao autobus ispred hotela, ovoga puta s
mladim vozacem. Niko nije kasnio ni iz grupe. Mladi, crnoputi, gologlavi
Saudijac, u bijeloj galabiji, je lahko nasao nas sator, u kojem smo
vecerali, klanjali jaciju te malo odspavali. Tacno u 2:00 h poslije
ponoci sejh Bosyuony je upalio svjetlo u satoru, sto je bio znak za
budjenje i pocetak zikra. Trajalo je to do pred sabah, onda smo klanjali
taj namaz te krenuli prema Dzamaratu. Na Mini smo skupili svako po 21
kamencic i nekoliko rezervnih. Ni ovoga puta nije bila velika guzva na
mjestu gdje se gadjaju tri sejtana i gdje je samo dva dana ranije, u popodnevnim sahatima, poginulo 35 ljudi (sluzbeni podatak). Cak sam uspio
i da snimam. Potom smo otisli da ucinimo posljednji, obavezni - hadzijski
tavaf oko Kabe, te sedmerostruko hodanje izmedju Safe i Merve, cime smo
izvrsili sve obaveze iz programa hadzdza. Uslijedilo je medjusobno
cestitanje uz obavezno: "Neka ti je hadzdz - mebrur!" Preostao je samo
dan do povratka kucama.

Povratak

Srijeda, 7. marta. Ostatak dana smo provodili u posljednjim
kupovinama, pakovanju, odnosno pripremama za sutrasnji povratak. Sto se
kupovina tice, najcesce sam ih obavljao u nesretnom molu sto je skrnavio
blizi okolis Haremi serifa. Naprimjer, ujutro bih obisao ducane, pitao za
cijene pojedinih artikala, te zapamtio lokaciju i naziv ducana. Uvecer
bih kupovao ono sto meni odgovara. Medjutim, za isti artikl u istom
ducanu jedna cijena je bila ujutro, a druga uvecer istoga dana (visa i do
40%). Na to bih ih podsjecao i onda snizio cijenu ne za tih preko dana
napuhanih 40%, vec jos i ispod nivoa cijene koja je bila ujutro. Neko im
i naleti. Treba biti oprezan! Inace, nakon incidenta s policijom od 28.
februara, bio sam odlucio da vise ne snimam u Mekki (snimao sam samo iz
autobusa, zatim na Mini, Arefatu i Dzamaratu, gdje je bio i rizik s
obzirom na prisustvo brojne policije), nisam mogao da izdrzim a da ne
snimim jacijski ezan sa svih devet minareta Haremi serifa. Buduci da
pogled prema Haremu od naseg hotela zaklanja jedna 23-spratnica u
izgradnji (proklet bio ko je bio sevepom njene gradnje!), a razdaljina je
manja od 100 m, isao sam trotoarom povise hotela (ulica strma) odakle se
vidi jedan dio "najsvjetlijeg mjesta u kosmosu", a udaljenost je ista kao
od hotela "Marwah". Na trotoaru, ulici i posvuda okolo je bilo mnostvo
svijeta. S druge strane ulice, na jednom platou, su ljudi i zene vec
zauzimali svoja mjesta radi klanjanja jacije. Saobracaj je bio
frekventan, pogotovo autobusi, koji su mi povremeno zaklanjali vidik.
Bilo je dosta i policije okolo. Ja sam stavio video kameru u jednu
najlonsku kesu, probusio je naprijed napravivsi otvor za objektiv i tako
nekako snimio jacijski ezan sa bljestavih minareta Haremi serifa u Mekki.
Potom sam se pridruzio onima na platou da klanjam jaciju namaz.
   Po povratku u hotelsku sobu, gdje sam imao namjeru da ostavim kameru,
izvrsim preostala pakovanja i onda opet odem malo u setnju, neko me je
zvao iz obliznje sobe (225). Bio je to Marokanac Hasan, koji me zamolio
da hitno pronadjem sejha Bosuyonyja i obavijestim ga da se njegova majka
Fatima  naglo razbolila, da joj treba pruziti hitnu medicinsku pomoc.
Odmah sam sisao na recepciju i tamo zatekao sejha, te obavijestio ga.
Otisli smo obojica gore. Majka Fatima je bila u polulezecem polozaju u
narucju sina Hasana, gledala je ali nas nije cula. Ubrzo su je odvezli u
bolnicu, u pratnji sina i sejha. Potom sam otisao ponovo u mol da nesto
kupim, gdje sam slucajno sreo jednog doktora iz nase grupe - Indijca, te
i njemu prenio vijest o majki Fatimi. I on je otisao u bolnicu. Doktora
sam po njegovom povratku vidio tek pred ponoc u lobiju hotela, kada mi je
rekao da je Hasanova majka imala jaci mozdani udar na lijevoj strani te
da je paralizirana. Mora do daljnjeg da ostane u bolnici u Mekki. To nas
je sviju rastuzilo i zabrinulo. Sutradan (cetvrtak, 8. marta), ujutro,
sreo sam se i sa sejhom koji mi je sve to potvrdio, ali i rekao kako je
on nasao drugi smjestaj Hasanu, koji ostaje u Mekki do daljnjeg, uz svoju
majku. Prikupljani su i dobrovoljni prilozi za Hasana, koji ostaje.
   Potom nam je sejh rekao da smo duzni hotelske sobe isprazniti u podne,
sto je pravilo u svim hotelima, ali da je sa managementom dogovorio da to
ucinimo tek u 4:00 popodne, a onda stvari snesemo u lobi, gdje bi u 7:00
h navecer trebao doci autobus po nas radi prijevoza do Dzedde. Vec u
prijepodnevnim sahatima nasa grupa se pocela osipati, jer su trojica
Palestinaca otputovala u Jordan radi posjete roditeljima i drugoj
rodbini.
   Ubrzo je doslo i vrijeme naseg napustanja soba. Bili smo od 4:00 h
popodne svi u hotelskom lobiju cekajuci autobus koji je trebao da dodje u
7:00 h, navecer. U medjuvremenu smo klanjali ikindiju namaz u tom
prostoru, dzem'atski. Dosao je i Hasan da se oprosti s nama. Plakao je
naglas. Ja sam ga, mozda, mogao ponajbolje da razumijem. Ne bas veliki
hotelski lobi je bio krcat ljudima i stvarima - jedni su odlazili (mi) a
drugi dolazili. Bili smo svjedoci i nekoliko medjusobnih svadja
recepcijskog osoblja, te svadja izmedju njih i gostiju koji su navodno
trebali da se smjeste u hotel poslije nas, ali su, kako oni kazu, bili
izigrani. Bilo je mucnih scena, a u nekim trenucima prijetila je i tuca.
Sve bi se to nekako izdrzalo da je autobus dosao na vrijeme po nas, ali
je dosao sa manje od 4 sahata zakasnjenja. Buduci da nam je let iz Dzedde
prema Atini bio planiran u 5:00 h ujutro (petak, 9. marta), receno nam je
da se na aerodromu moramo pojaviti do 9:00 uvecer, odnosno najmanje 8
sahata (!) prije leta. Medjutim, krenuli smo oko 11:00 uvecer. Voznja do
Dzedde je trajala oko 3 sahata, uz zadrzavanje na jednom punktu gdje nam
je darivana zemzem voda. Nase stvari su isle jednim kamionom ispred nas,
zbog ogranicenosti kapaciteta u autobusu. Kada smo se pojavili na
terminalu sa stvarima i vidjeli guzvu na cekingu, znali smo da ce
potrajati dok ne udjemo u avion za Atinu i da necemo poletjeti u 5:00 h.
Ne samo zbog guzve ispred saltera na cekingu, vec i sporosti sluzbenog
osoblja na njima. Ja sam imao za predati samo jedan kofer srednje
velicine, a sa sobom sam nosio torbe sa kamerom odnosno fotoaparatom, te
jedan manji kofer. Nakon svih obavljenih formalnosti, u prostoriji gdje
je bio izlaaz za pistu, klanjali smo sabah namaz. Potom je dosao autobus
koji nas je odvezao do aviona. Ispred aviona je jedan sluzbenik
zahtijevao da manje kofere ostavimo tu, da bi ih oni smjestili u veliki
ptrljaznik gdje se  inace se smjestaju prethodno cekirani prtljazi. Kada
sam ga pitao sta je razlog tome, rekao je da je avion mali i da ne moze
sve da stane unutra. Medjutim, kasnije sam u avionu vidio da su mnogi
unijeli vece prtljage unutra i drzali ih pod nogama za vrijeme leta.
Poletjeli smo koji minut poslije 6:00 h. Kao i u dolasku, i ovoga puta
let je trajao oko 3,5 sahata. Na atinskom aerodromu "Olympic" imali smo
manje od pola sahata do slijedeceg leta - prema New Yorku odnosno
Bostonu. Po ulasku u aerodromsku zgradu smo se najprije oprostili sa
Feridom i Mohammedom, koji su produzili prema kairu, svom rodnom gradu,
radi posjete roditeljima i rodbini. Potom smo se uputili prema pasoskim
kontrolama. Ja i Palestinac Omar smo se na njima raspitivali sta ce biti
sa nasim stvarima koje su naknadno ubacene u prtljaznik prethodnog aviona
i nisu cekirane. Nisu nam nista odgovarali vec samo trazili pasose i
govorili: "Dalje, dalje..." Dosli smo i do izlaza za let prema Americi.
Ja i Omar nismo htjeli dalje, obavijestivsi sejha da idemo u potragu za
nasim koferima. Sve smo morali objasnjavati na pasoskim kontrolama koje
smo bili vec prosli u suprotnom smjeru. Ubrzo smo nasli belt gdje dolaze
koferi. Na njemu su bili i nasi. Uzeli smo ih i ponijeli sa sobom u
avion, uz ponovljene pasoske i sigurnosne kontrole koje smo bili samo
nekoliko minuta prije prosli. U svakom slucaju, moglo se desiti da se
nasi mali koferi izgube, ali, hvala Bogu - nisu. Usli smo u avion minut
prije planiranog leta, ali je on poletio sa nekih 10-ak minuta
zakasnjenja. Na aerodrom JFK u New Yorku smo sletjeli oko 3:30 P.M.,
nakon 10,5 sahata leta. Tu su izisli neki putnici, a neki su trebali da
udju radi leta prema Bostonu. Receno nam je da moramo svi napustiti avion
i otici u jednu prostoriju na terminalu, da bi se nakon 40 minuta ponovo
vratili i nastavili let prema nasoj krajnjoj destinaciji. Tako je i bilo.
Medjutim, nakon nekoliko minuta posada nas obavjestava da je let odlozen
za najmanje 2 sahata, jer je aerodrom "Logan" u Bostonu zatvoren zbog
snijezne oluje. Jedan mladi Grk, koji se u New Yprku ukrcao u avion i
sjedio do mene, mi je posudio mobilni telefon da se javim familiji.
Ponovo smo otisli u aerodromsku zgradu i cekali poziv za let. Pozvali su
nas prije isteka od 2 sahata. Avion je vec rolao prema pisti za
uzlijetanje, ali je odjednom stao. Posada javlja da se ponovo moramo
vratiti na terminal, jer je ponovo aerodrom u Bostonu zatvoren. Bilo je
sve to iscrpljujuce, ali mi je uvijek na umu bio - sabur! Uglavnom,
stajali smo u New Yorku puna cetiri sahata, da bi konacno, oko 8:00 P.M.
poletjeli prema Bostonu. Uz sve te pripetije sa letom avionom grcke
aviokompanije "Olympic", prouzrokovane objektivnim okolnostima i koje cu
dugo pamtiti, necu zaboraviti ni ono lijepo sto mi se desilo u toku
prelijetanja Atlantika - za veceru smo, kao desert, dobili grcke baklave.
Bile su neponovljive.
   I tako, nakon 35 minuta leta od New Yorka, spustismo se u snijezni
Boston. Ponovo mi se desio problem (ne samo meni), jer nije mi bio stigao
kofer kojeg sam uredno predao na aerodromu u Dzeddi. Ja i nekolicina nas
iz grupe, kojima se isto desilo, smo to prijavili nadleznoj sluzbi
aviokompanije "Olympic". Donijeli su mi kofer u utorak  oko 9:00 P.M.,
dakle nakon cetriri dana. Sve je bilo u redu sa njegovim sadrzajem.
   Prvih dana nakon povratka sreo sam se sa nasim ljudima. Neki su,
izmedju ostalog, pitali: "A sta su dobili supruga i sinovi od hedija s
hadzdza?" Odgovorio sam im: "Pa, dobili su, prije svega - HADZIJU!"

(kraj)

PUTOPISAO: Bedrudin GUSIC

PO ZAVRSETKU PUTOPISA

Jos jednom, hvala Svevisnjem sto mi je omogucio da obavim petu
islamsku duznost, da ucinim zijaret Mekki i Medini, odnosno Njemu! Netom
zavrseni putopis je samo dio utisaka sto su mi se urezali u pamcenje
nakon obilaska nasih najsvetijih mjesta. Mnogo toga se i ne moze rijecima
opisati. Ostalo je u mome srcu!

A u t o r